Tumori usne šupljine i orofarinksa
Općenito
Usna šupljina je anatomska regija koja je sprijeda ograničena gornjom i donjom usnom, donju granicu čine mišići i sluznica dna usta, gornju granicu čini tvrdo nepce, a postranične granice sluznica obraza.
Orofarinks je srednji dio ždrijela (mišićne cijevi koja se proteže od baze lubanje do ulaska u jednjak). Kao posebne anatomske podjedinice unutar orofarinksa razlikujemo: meko nepce, lijevu i desnu nepčanu tonzilu, nepčanu resicu (uvulu) te stražnji nepomični dio jezika (bazu jezika).
Usna šupljina ima značajnu ulogu u procesima gutanja, probave hrane, disanja i govora, dok je orofarinks mjesto gdje se križaju dišni i probavni sustav.
Najčešći zloćudni tumor u području usne šupljine i orofarinksa je karcinom pločastih stanica (planocelularni karcinom) i čini preko 90% svih zloćudnih tumora u toj regiji.
Drugi po učestalosti zloćudni tumori u toj regiji su limfomi, a nastaju iz limfnog tkiva s baze jezika i nepčanih tonzila.
Ostali zloćudni tumori u području usne šupljine i orofarinksa su rijetki, a nastaju iz mišića jezika, malih žlijezda slinovnica, krvnih žila, kostiju gornje i donje čeljusti ili pak zubiju.
Čimbenici
Rizična skupina za nastanak planocelularnog karcinoma su muškarci, nakon 45 godine života, s anamnezom dugogodišnje prekomjerne konzumacije alkoholnih pića i pušenja.
Ostali čimbenici rizika jesu:
- loša oralna higijena,
- neredovita i neadekvatna prehrana: posebice smanjen unos vitamina voćem i povrćem,
- prethodno preboljeli tumor u području glave i vrata,
- prethodno liječenje zračenjem u području glave i vrata,
- premaligne lezije: ograničeni mrljasti areali bijele boje (leukoplakija) ili crvene boje (eritroplakija) na sluznici usne šupljine i orofarinksa.
Posljednjih godina prati se porast pojavnosti ove vrste tumora u mlađoj populaciji što se povezuje s kroničnom infekcijom humanim papiloma virusom (HPV).
Dijagnoza
Zbog tegoba koje uzrokuju, te zahvaljujući tome da su zbog anatomske lokalizacije lako dostupni vizualizaciji, tumore u području usne šupljine ili orofarinka nerijetko primjete sami bolesnici. U ostalim slučajevima to učine liječnici ili stomatolozi tijekom kliničkog pregleda.
Simptomi koji pobuđuju sumnju na tumor u području usne šupljine i orofarinksa jesu:
- rana u ustima koja ne cijeli duže vremena i povremeno krvari,
- bolnost u ustima, posebno kod žvakanja i gutanja,
- intenzivan neugodan miris iz usta unatoč redovitoj oralnoj higijeni,
- čvor na vratu,
- ispadanje zubiju,
- ispadanje zubnih mostova i proteza koji su prethodno pristajali.
Lokalno jako uznapredovali tumori mogu uzrokovati:
- tegobe s gutanjem, govorom ili disanjem,
- trizmus (otežano otvaranje usta),
- neosjetljivost u području donje usne ili zuba donje čeljusti.
Dijagnoza:
Tijekom kliničkog pregeda liječnik deteljno vizualizira cijeli usnu šupljinu i orofarinks pomoću medicinske špatule i ogledalca. Pregled nadopunjuje palpacijom svih sumnjivih lezija kao i područja slabije dostupnih vizualizaciji te palpacijom limfnih čvorova na vratu.
Ukoliko se kliničkim pregledom potvrdi sumnja na tumor nužne su dodatne pretrage:
- Biopsija – metoda kojom se skalpelom ili biopsijskim kliještama u lokalnoj anesteziji uzme komadić tumora za mikroskopsku analizu i konačnu potvrdu dijagnoze
- Ultrazvuk vrata – služi za procjenu lokalne proširenosti bolesti u limfne čvorove na vratu, svaki suspektno metastatski promjenjen limfni čvor nužno je punktirati za potvrdu dijagnoze
- CT/MRI – slikovne pretrage koje daju precizne podatke o veličini i smještaju tumora, te odnosu prema okolnim strukturama, kao i o eventualno metastaski promjenjenim vratnim limfnim čvorovima
- RTG pluća – isključuje proširenost bolesti u pluća
Liječenje
Kirurško liječenje:
Dio tumora u području usne šupljine i orofarinksa dostupan je operaciji pristupom kroz usta (transoralni pristup). Takav način daje najbolji estetski i funkcionalni rezultat, ali je obično rezerviran samo za male, jasno ograničene lezije.
U ostalim slučajevima nužan je opsežniji kirurški zahvat pristupom na vrat, koji ponekad uključuje rezanje donje usne ili pak piljenje donje čeljusti te odstranjenje limfnih čvorova na vratu.
Operacije uznapredovalih tumora u području usne šupljine i orofarinksa često rezultiraju značajnim funkcionalnim i estetskim defektima, a kako bi se to minimaliziralo koriste se brojne rekonstrukcijske metode. Najbolji uspjeh se postiže primjenom tzv. slobodnih režnjeva kojim se za rekonstukciju koriste udaljena tkiva npr. iz ruke ili noge.
Ponekad je zbog sigurnosnih razloga potrebno na početku operacije učiniti traheotomiju (formirati traheostomu tj. otvor za disanje na vratu). Po završenom liječenju traheostoma se može zatvoriti.
Nekirurško liječenje:
Zračenje kao jedini oblik liječenja može se primjeniti samo u manjem broju bolesnika ranih stadija, a češće se primjenjuje kao nadopuna liječenju nakon operacije bolesnika s uznapredovalim tumorima.
U dijela bolesnika kod kojih kirurški zahvat nije moguć zbog opsežnosti procesa, lošeg općeg stanja ili pak bolesnikova protivljenja operativnom zahvatu osnovni oblik liječenja je zračenje samostalno ili u kombinaciji s kemoterapijom.
Praćenje
Po zavšenom liječenju nužno je kontinuirano praćenje bolesnika.
U početku su kontrole vrlo učestale. Prvih godinu dana potrebno je učiniti detaljan klinički pregled jednom mjesečno, sljedećih godina bolenici se kontroliraju svaka 2-3 mjeseca , a nakon pete godine potrebne su doživotne kontrole jednom godišnje.
Klinički pregled se u prvim godinama nakon liječenja nadopunjuje RTG-om pluća jednom godišnje i ultrazvukom vrata svakih nekoliko mjeseci.