Mirjana Banovac

Mirjana Banovac, 59 godina, tumor tonzile, Zagreb

Od svog rođenja, 1957., živim i radim u Zagrebu. Voditelj sam poslovnice jednog velikog trgovačkog lanca.  Smatram da mi je posao jako dinamičan, fizički zahtjevan, tako da nakon posla nisam imala potrebe za dodatnim sportskim aktivnostima. Pazila sam kako živim, nisam bila pušač, alkohol sam uzimala tek prilikom važnih obiteljskih zbivanja.

Umor i kašalj koji nisu prolazili dva uzastopna mjeseca bili su prve i jedine smetnje koja sam primijetila. Samo je moja majka, s kojom živim uočila da nešto sa mnom nije u redu. Prijatelji i poznanici smatrali su da sam savršeno zdrava. Liječnik opće medicine dao mi je antibiotik, međutim smetnje su nakon njega ostale i dalje. Kroz mjesec dana završila sam na pregledu kod otorinolaringologa, kirurga glave i vrata. Vrlo brzo našla sam se u bolnici prolazeći brojne pretrage; vađenje krvi, rendgen pluća, UZV vrata, punkciju čvorova na vratu, CT vrata. Liječnik mi je objasnio da moram, s obzirom da je jedan nalaz upitan i nesiguran, prije operacije obaviti magnetsku rezonancu.

Kada mi je priopćeno da ću na operaciju mislila sam da će mi se operacijom maknuti samo bolesna mandula. Međutim čitav tim objasnio mi je da ću imati vrlo veliki zahvat koji će uključivati operaciju čvorova na vratu, operaciju na čeljusti kako bi se moglo pristupiti na tumor, operaciju na manduli i jeziku, te dodatnu veliku operaciju prenošenja tkiva s ruke kako bi se napravio novi jezik. U tom trenutku nisam niti shvaćala što sve operacija uključuje. Nošenje cjevčice za disanje na vratu, kao i cjevčica za prehranu koju sam imala u nosu bile su mi u prvi mah zastrašujuće.

Nakon operacije imala sam bolove, teško sam gutala, imala sam mučninu i povraćala sam, gubila na težini. Međutim moji strahovi bili su vrlo brzo pobijeđeni željom i očekivanjima da ozdravim. Kako je vrijeme odmicalo, rane su cijelile, „izgubila“ sam sve cjevčice oko sebe, počela normalno jesti i govoriti. Napokon sam pomislila da je sve najgore iza mene.

Međutim došlo je i zračenje. Nisam vjerovala doktoru koji je govorio da ću zračenje puno teže podnijeti od operacije. Nakon sredine zračenja pojavile su mi se ranice po ustima, izgubila sam osjećaj okusa, apetit je nestao, opet sam počela gubiti težinu koju sam teško vratila nakon operacije. Na Stomatološkom fakultetu dodatno su me poticali da tijekom zračenja njegujem svoje zube kako bi ostali zdravi nakon zračenja. Nakon dvomjesečnog zračenja usta su mi ostala suha, sline je ostalo vrlo malo ili nimalo, a okus mi se vratio tek za 2 mjeseca.

Počela sam se ponovno oporavljati i razmišljati o normalnom životu kao i prije bolesti. Ostala sam vedra osoba, željna života, okružena prijateljima, kolegama, ukućanima. Posljedica liječenja su ostale, ožiljci na vratu, suha usta, okus hrane koji nije isti kao prije. Shvatila da je cijena liječenja koju osoba moja proći ogroman, ali neusporediv s radostima koji život sa prijateljima i obitelji nosi.