Damir Petek

Damir Petek, tumor grkljana, Zagreb

https://www.youtube.com/watch?v=jRsmT4PSN68

Zovem se Damir Petek. Rođen sam 1965. u Zagrebu, živim u kući sa suprugom i dvoje djece, sinom od 28 godina, te kćeri od 25 godina. Po zanimanju sam automehaničar. Radio sam u garaži gdje su uvjeti rada bili jako loši, uvijek je bilo upaljeno po 16 autobusa bez ikakve odgovarajuće ventilacije. Živio  sam kao većina ljudi mirnim obiteljskim životom. Najveći porok bile su mi cigarete. Pušio sam kutiju cigareta dnevno. Alkohol nisam nikada konzumirao. Bavio sam se velikim i malim nogometom.

Moji problemi počeli su unazad 10 godina kada sam prvi put promukao. Promuklost je bila rijetka, ali se je povremeno pojavljivala. Kada bi se javio svojoj obiteljskoj liječnici dala bi mi antibiotike i rekla da pijem kalcij. Jednog dana probudio sam se i jednostavno ostao bez glasa. Istog dana otišao sam sa suprugom u Kliniku za tumore na Odjel za tumore glave i vrata. Pogledao me iskusni liječnik, otorinolaringolog, te mlada liječnica, specijalizantica otorinolaringologije. Nakon detaljnih pregleda postavljena je sumnja na tumor glasnica, te sam upućen na CT glave i vrata. Pretraga je tvrdila sve sumnje liječnika.

Moram naglasiti da je toga dana otorinolaringolog, meni i mojoj supruzi posvetio sve vrijeme ovoga svijeta i objasnio nam  što će biti sa mnom, kako reći djeci i drugim članovima obitelji. Mislim da me je toga dana tim razgovorom liječnik  spasio i olakšao mi cijeli život i ispunio optimizmom.

Operiran sam 9.7.2012. godine na Klinici za tumore. Operativni zahvat je protekao potpuno uredno. Imao sam sreće što nisam morao ići niti na zračenje niti na kemoterapiju. Ugrađena mi je govorna proteza Provox broj 10. Moram naglasiti da je moj glas fantastičan, govorim skoro kao najnormalniji čovjek. Koristim se jednako dobro  običnim ventilom i automatskim govornim ventilom. Danas živim normalno, nemam nikakva ograničenja i nikakve tegobe. Prestao sam pušiti cigarete. Plivam i bavim se pomalo ostalim sportovima.

Želim poručiti svim bolesnicima da se nikada ne smiju predavati, uvijek se treba boriti. Najvažnija stvar su liječnici, medicinsko osoblje, te obitelj bez koje ne bi bilo ove priče sa sretnim krajem.